Negdje u stoljeću prošlom rođen je još jedan mali, kršten u crkvi sv.Luke i nazvaše ga Luka. Luka je volio konje i potok, sve što i drugi vole, cvjetni korzo i kino, ljubiti na mostu kraj škole. Odrastao je u pitomom slavonskom selu, u pobožnoj katoličkoj obitelji. Majka, žena bogobojazna, života se nije bojala te imaše devetero djece od kojih Luka bijaše osmo. Otac, radin, marljiv, glava obitelji, brinu se za svoju obitelj, volio svoju djecu, a ženu napose.
Priča Lukina života ide odprilike ovako. Kao dječarac, sa braćom i sestrama, u širokim slavonskim gaćama, trčkarao je bezbrižno po slavonskim poljima. U rane zore škiljio je iz kreveta i promatrao oca Matu kako oblači radni prsluk i tjera konje niz ulicu i dugo bi osluškivao štropot kopita dok ne bi ponovno usnuo. Iz sna bi ga ponovno trgla majčina nježna ruka sa blagim mirisom bijele kave i domaćih keksi, tek ispečenih. Kao i svako dijete provodio je bezbrižne dane igrajući se, skrivajući se i izvodeći kojekakve dječje vratolomije.
U jesen, kad je žito mirisalo, sijeno se kupilo i vodenica najbrže radila, Luka je morao poći u školu.
Velika spavalica muku je mučila i jedva rano ustajala. Svako jutro vukao bi svoju torbu po prašnjavom putu, teturajući za sestrama jer su braća bila već daleko odmakla. U školi Luka nije imao puno posla jer ga mnogo i nije zanimalo što učitelj govori i jer je već pisati i računati znao. Njegov stariji brat, Josip, naučio ga je da bi mogao s majkom ići prodavati mlijeko i vrhnje. Luka bi radije sjeo kraj prozora, podlaktio glavu i razmišljao kako bi bilo dobro prošetati Vranca kroz šor. Vranac je Lukin najbolji prijatelj, u svemu ga razumije i jako se vole. Vranac je, dakako, Lukin konj kojega, čim dotrči iz škole, počešlja, odvede na pojilo, a zatim u šetnju onako u galopu, po Lukinu.
Iako Luku škola nije previše zanimala, nije mu ni tako loše išla. Po završetku osmoga razreda, u rano proljeće u selo je pristigao novi župnik velečasni Andrija.
Staroga župnika Luka se jako bojao pa čak od sve braće jedini nije ministrirao. Često bi ga otac izazivao i govorio mu da ako ga ništa ne zanima neka ide u popove, ta škola mu ionako dobro ide. Majka Marija samo bi se zagonetno osmjehivala jer je ona ovako žarko molila: „Bože daj, od petero muške djece što si mi ih darovao, neka se barem jedan tebi posveti.“ Marija je čvrsto vjerovala, Luka će biti svećenik.
Novi župnik, velečasni Andrija, dolaskom u selo počeo je okupljati mladiće oko sebe, ta i sam je volio konje pa je s njima uživao na večernjim divanima uz rijeku. Luka i ne misleći više o školi već je znao i bio spreman preuzeti brigu oko konja kojih su sada već imali poprilično puno. O konjima, u selu, Luka je najbolje brinuo i svi su mu se divili. Jednoga dana, velečasni Andrija, pozvao je Luku na divan, k sebi u župni dvor. Luka se nije previše iznenadio jer je župnik to i prije običavao raditi, pa su tako skoro svi Lukini prijatelji već bili kod župnika pojedinačno na divanu. Mislio je Luka, župnik bi želio konja, ali baš sada nitko u selu nema ždrijebe da mu proda. Župnik, iako mlad, imao je iskustva sa mladićima koa što je Luka. Najprije su razgovarali o onome što Luku zanima, a onda je velečasni Andrija Luku upitao o onome što dosad nitko nije, a Luka je tako želio da ga tkogod upita. Danima i noćima Luka je razmišljao: kad bih barem ja mogao reći sv. Misu kao naš župnik Andrija. Luka ni konje ni ikoju curu u selu nije gledao onakvim očima kao što je velečasni Andrija imao kad je govorio misu, a tek srce koje mu je izgaralo kad bi lomio hostiju na oltaru. Upitao je župnik Luku bili on pošao u sjemenište s još pet mladića iz svoga sela. Zaigralo je Lukino srce, sve je ustreperilo, ali što će biti s majkom, ocem, braća su se već oženila, sestre također, samo je još mlađa sestra u kući, netko od muških morao bi ostati brinuti za imanje, polja i konje. Da, moji konji, mislio je Luka, što će biti s Vrancem. Župnik je nastavio: „Luka, ne boj se, tebi škola dobro ide, a vidi župnik da ni Manda ni Ruža ne dopiru do tebe kao kad klečiš i moliš poslije velike mise, tamo u zadnjoj klupi kod oltara sv. Luke. Znaš sve sam vidio i s tvojom majkom sam razgovarao.“ Luka nije znao što bi rekao, očito već cijelo selo zna, samo Luka ne. Skupio je hrabrosti, odlučno ustao i rekao župniku svoje jade.
Još iste godine Luka, Petar, Ivan, Matija, Marko i Stipa zaputili su se u sjemenište. Teška srca Luka je ostavio svoga Vranca, ali se jako radovao što je znao da će jednoga dana kao župnik Andrija lomiti hostiju. Godine su prolazile, majka Marija je molila, Luka se nije vraćao. Petar, Ivan, Matija i Marko već na prvoj godini bogoslovije vratili su se u selo, nitko ih ništa nije pitao no svi su znali. Stipa je još izdržao jednu godinu pa se i on vratio u selo i nastavio živjeti kao da se ništa nije promijenilo. Luka, slavonac, tada su ga tako zvali na bogosloviji, maštao je o svome rodnom kraju. Zamišljao je kako li je sad u selu, miriši li žito, je li sijeno sakupljeno i tko li šeta moga Vranca u sumrak dana. Prošlo je puno vremena od kako Luka nije vidio žitna polja u zalaz sunca, od kako nije češljao konja i zahvatio vode u bunaru, skoro je zaboravio kako škripi stari đeram.
Te godine zima je bila ljuta, u bogosloviji hladno, mlade svećenike šalju kućama, a Luka zna ako ode natrag u selo, više se neće vratiti. Iste godine umro je Lukin otac Mata. Majka, braća i sestre pisali su pismo Luki i molili ga neka pita dopust da dođe ocu na sprovod. Luki je bilo jako teško, no znao je ako ode u selo nikada neće postati svećenik. Vodio je borbu sam sa sobom kao onih godina kada je velečasni Andrija došao u selo. Razmišljao je Luka i gledao svoje prijatelje i suseljane, došli u grad, vidjeli dobro i zlo i vratili se u selo. Luka se bojao oca, osramotit ću ga, majka je sada već starica, razočarat ću je, a velečasni Andrija, što li će mi on kazati.
Jednoga dana Luka je šetao kroz grad i na klupici u parku ugledao je neobičan papir, fino zataknut između greda klupe. Sjeo je uzeo taj papir, otvorio, a unutra je bila molitva zaljubljene duše, sv. Ivana od Križa. Pažljivo je pročitao i odlučio kroz devet dana moliti molitvu i ako poslije toga još bude osjećao da se mora vratiti u selo, vratit će se, a ako ne pisat će biskupu i moliti ređenje.
U kasno poslije podne, toploga svibanjskoga dana molio je Luka slavonac ružariji u dvorištu bogoslovije. Lagani miris bijeloga jorgovana nosio je Lukine misli daleko u selo kraj rijeke i vraćao ga u žarku molitvu, ja hoću biti Kristov svećenik. Skoro neprimjetno pokraj Luke zašuškao je s krunicom biskup. Mudar čovjek, vidio je muku mladoga Luke i znao mu uputiti prave riječi. Luka je samo šutio, a biskup je govorio. Izmolili su krunicu do kraja i Luka je zatim progovorio. Oče biskupe, u svoj poniznosti, promišljeno pred Gospodinom Bogom, izmoljeno pred Gospom, molio bih Vas dopuštenje pristupiti Kristovu oltaru i postati zauvijek svećenik po redu Melkisedekovu. Biskup, sa suzama u očima zagrli mladoga bogoslova i očinski mu pruži ruku i cjelov mira. Što je biskup tog popodneva rekao Luki samo Luka zna, no zasigurno bio je to glas Božji, uslišanje dugotrajne molitve i pobjeda Lukine bitke.
Osvanuo je i taj dan u pitomom slavonskom selu pokraj rijeke. Od ranoga jutra u selu je svečano. Peškiri se vijore sa svih prozora, miris cvijeća opija zajedno se mirisom svježe pečenih kolača dok potiho sa livade dopire zvuk tamburice. Luka slavonac ponovno je nakon dugo godina svoj na svome, danas će po prvi puta reći sv. Misu, po prvi puta lomit će hostiju i srce mu već sada gori kao župniku Andriji.
Sve je spremno. Luka izlazi iz kuće, mnoštvo svijeta raduje se sa suzama u očima iščekujući mladomisnika. On ponizni klekne pred majku i najstarijeg brata moleći ih blagoslov. Majka, starica, sa smješkom na licu pruža do tad drhtavu ruku i sigurno blagoslivlje svoga sina svećenika. Župnik Andrija, sada već prosijed, smjelo propovijeda i prisjeća se godina kada je stigao u selo. Upućuje Luki ohrabrujuće riječi sretan što selo ima ovakvog sina. Gori srce mladog svećenika, lomi hostiju govoreći: „Evo Jaganjca Božjega“, a u sebi osjeća, ja sam Kristov svećenik.
„Polaganjem mojih mladomisničkih ruku i zazivanjem Blažene Djevice Marije i svih svetih svakim blagoslovom nebeskim i zemaljskim blagoslovio vas svemogući Bog Otac i Sin i Duh Sveti.“
Ovo je samo priča slavonca Luke iz pitomog sela kraj rijeke.